SLOBODA



Noć je mračna kao zla kob

lanac je koji nosi rob.

Grmljavina kao vikinški rog

topot je konja nesputanog.

Kroz travu visoku što vetar vije

repom po žbunju skupljenom bije,

stiže kroz kamen, vecnosti znamen

rzanje potmulo, nozdrve plamene,

on iz daljine stiže po mene

tragom od želje i uspomene.




Ja čekam, kao Persej Pegaza .

Sapima drhtavim, sjajnim od znoja

slobodu nosi, ona je moja.

Dok stiže, iskre pod kopitama mu

drevne vatre po nebu stvaraju,

noć kao tvrđavu staru razaraju,

rascvetava se na dvoje tama,

taj oganj moćni leti sa nama.




Nogama stežem ja moćna pleća,

svitci u mojoj spavaju kosi

dok me on u slobodu nosi.

Vetar zavija krešte ptice,

leptiri noći mi na rukama,

drugo su moje slobodno lice

dok letim kroz noć sa utvarama,

sa maglom koja nas obavija,

koja ne daje ni cvet da klija.




Kroz urlik, krike, kroz noćnu tminu,

kroz bledu, mutnu mesečinu

sloboda zove me u daljinu.

Ostavljam sputanost i tišinu,

samo me dalje putevi vode.

Do apsolutne, čiste slobode.



Miljana Ignjatović Knežević
www.kafiye.net