KOŠMAR



Sad kad sam sama osećam prazninu

u svakoj pori moje crne duše,

sad kad sam sama osećam tišinu,

njeni me pipci ubijaju, guše.



I otvorenih ociju ja gledam

po zidovima moje sobe prazne

i neću, neću, ne želim i ne dam

da na nas senka zaborava padne.



Nazirem tebe, mene, naše ruke
igru po zidu i snovima mojim
nisam želela da postaneš senka,
da te izgubim, još toga se bojim.



U mome mozgu delirijum vlada ,

u mojoj dusu skuplja se tišina,

zovem te, tražim, ali pred očima

leprša samo u mraku prašina.



I tako cele noći sve do zore

muče me seni, deo mašte moje.

Da spasu mene ove grozne more,

o, gde su, mili, tople reči tvoje?



Miljana, 29.05. 2021


Miljana Ignjatović Knežević
www.kafiye.net