SVETLOST


U kosi tvojoj svitci spavaju,

u oku tvome spavaju kiše,

kad ruke pružiš, ti vetru ne daš

rascvale krošnje da zanjiiše.



Svetlost iz duše rasipaš svoje

da osvetljava put mi u tami,

sve dok imamo jedno drugo

nećemo biti tužni i sami.



Pruži mi ruku, goluba krilo,

kroz močvaru me crnu vodi,

moj put iz srca obasjavaj

sve dok se sunce jutrom ne rodi.



Tad ćemo opet birati stazu

od onih koje pred nama stoje,

svetlost će sunca obasjati

da s tvojim ide i srce moje.



Zajedno ćemo stazom ići,

zajedno ćemo do raja doći.

Dovoljno svetla nosiš u sebi

da se ne bojim tamne noći.

Miljana Ignjatović Knežević

www.kafiye.net