JESEN



Ovo je jutro osvanulo bez osmeha

sluteći sivilo dana.



Hladan je vetar duvao kroz moju ulicu,

kroz moju kosu,

kroz moje grudi,

kao probuđeni dah

jedne nadolazeće jesenje plime.




Moja je ulica

za samo jednu noć

dobila šareni tepih od suvog lišća .



Staza koraka tvojih zasuta je

i ne postoji više.




Ko zna gde sada vodi.



Podrhtavaju krosnje drveča

listova posutih po pločniku

kojivse raspadaju pod nogom i šušte

kao uzdah umiranja.



Padaju sive, sumorne jesenje kiše

koje mi umivaju lice,

koje mi pune oči.




Plačimo, plačimo gitaro

zajedno sa hladnim

jesenjim vetrom.




Leto je jutros umrlo

na pragu moga doma.



Miljana Ignjatovic Knezevic
www.kafiye.net